Dvadeset centimetara
mladiluk | 23 Jun, 2010 13:24
Ptičice iznad prozora pjevale su uobičajenu pjesmu ni ne nagovještavajući da se toga jutra događa nešto čudno. Denis je ustao iz kreveta uz pomalo neobičan osjećaj. Obuo je papuče i lakše nego inače prošao kroz vrata. Uputio se u kupatilo osjećajući se zbog nečega drugačije nego prethodnog jutra. Krenuo je da se umije, a ogledalo mu je izgledalo postavljeno više nego obično. Voda je bila hladna jer je Denis prethodne večeri zaboravio uključiti bojler. Bilo mu je neugodno umivati se hladnom vodom. Međutim, neprijatan osjećaj nije nestajao ni kad se umio i obrisao. Nešto s nogama nije bilo kako treba. Papuče kao da nisu bile njegove.
U kuhinji je pristavio vodu za kafu. Volio je onu sa dvije kašičice šećera. Kad je otvorio kuhinjski element kako bi dohvatio teglicu sa šećerom izgledalo mu je kao da se ona tokom noći popela na policu iznad. Sjeo je za stol, pojeo vrući sendvič i popio kafu. Onda je potražio u ormaru čistu odjeću jer nije volio peglanje, pa je potražio nešto što je već ispeglano. Izvukao je farmerice i crvenu majicu. Čudo se nastavilo - iako ih dugo nije nosio, Denis se vidno iznenadio kad je vidio da su mu nogavice predugačke. One su se vukle po podu, kao da je uzeo nečije tuđe, kao da je uzeo one koje je tu slučajno ostavio Shaquille O'Neal. Majica je bila dugačkih rukava i kad ju je navukao osjećao je da je široka, i da mu na ramenima visi. Možda se raširila tokom pranja, pomislio je dok je višak od skoro deset centimetara rukava vukao prema laktovima.
A onda je otišao u prodavnicu da kupi mlijeko i tijesto za ručak. Nije se morao sagnuti na ulazu pa je pomisilo kako su vrata zamijenjena. Unutra mu je izgledalo kao da je postavljen preko noći još jedan red polica. Prodavačice koje je dobro poznavao, jer je tu svakondnevno zalazio, u čudu su ga gledale. Obrisao se oko usta misleći da je musav i da im je to čudno. One su izgledale više nego juče, kao da su preko noći narasle bar dvadeset centimetara. Koracima kraćim nego obično Denis se vratio u svoj stan vidno zabrinut i zamišljen. Prošao je pored komšije koji ga je pozdravio sa "zdravo, dečko" i prošao dalje, a Denis je osjetio njegove poglede na svojim leđima.
Kad se vratio u stan, u ladici s alatom potražio je metar. Međutim, nije ga bilo. Onda je potražio na terasi i tamo ga je našao. Stao je uza zid, knjigu stavio na glavu, povukao običnom drvenom olovkom crtu i izmjerio svoju visinu. Bio je visok točno 176 centimetara. To nije bilo ništa čudno, to je skoro prosječna visina. Ali čudno je bilo to što je toliko visok posljednji put bio u sedmom razredu, a od tada je prošlo punih sedamnaest godina, pri čemu je Denis rastao prema nebu, nikako se nije smanjivao.
Otišao je na internet da potraži o čemu se radi. Nikad nije čuo ništa slično. Gledao je on film "Draga, smanjio sam djecu", ali nikakve veze s tim filmom nije našao. I znao je da se ljudi pogrbe i smanje u starosti, da se uvuku u sebe, ali da preko noći, a spavao je uobičajenih sedam sati i deset minuta, postanu niži za čitavih 20 centimetara nikad nije ni čuo, a kamoli vidio. I to mu je smetalo, a prevelika odjeća i obuća predstavljale su tek manji problem od onih koje je mogao zamisliti.
Otišao je kod potražiti liječničku pomoć u privatnu polikliniku. Slali su ga od vrata do vrata, šetali ga iz ordinacije u ordinaciju i mislili su da izmišlja, a u pauzi su već prepričavali Denisovu nezgodu. Neke vatrene sestre blizu četrdesetog rođendana već su doradile priču i pretvorile je u erotsku bajku slasno je prepričavajući. Denis je htio donijeti svoju sliku sa društvom na kojoj strši kao jablan među borićima, kako je rekao, da ih uvjeri da je do juče bio visok 196 centimetara, ali su mu se smijali i doktori i medicinske sestre na koje je nailazio.
"Je l' mi možete pomoći?"
"Kako? Da te povećamo? Imam jednog kolegu plastičara koji bi ti mogao povećati jedan dio tijela na 20 centimetara", smijao se doktor, gledajući mlade medicinske sestre koje su se kikotale bez obzira šta bi doktor rekao jer su znale za postojeću hijerarhiju.
"Doktore, ja sam ozbiljan. Stvarno mi ovo smeta, ne znam kako da se priviknem na ovu visinu."
"Imam ja jednog kolegu, dođi sutra popodne, on je tada dežuran. Ima 170 centimera i ništa mu ne fali pa će te on posavjetovati kako žive omaleni", zavitlavao se doktor.
"Je l' ima neko ozbiljniji i stručniji od vas ovdje?", pitao je Denis.
"Nema, ja sam najozbiljniji i najstručniji, a još sam i u G17+. Predlažem ti da jedeš hleba i mleka, i mnogo palente, možda tada porasteš do 196, haha."
Denis je izašao i otišao kod drugog doktora. On mu je rekao, nakon što ga je saslušao:
"Dečko, biću iskren; mi ne znamo da izlečimo ni običan grip, a kamoli da te vratimo na 196. Budi sretan što si prosečne visine, mogao si da se smanjiš i na 156."
Denis je izašao i potražio pomoć kod trećeg doktora.
"Je l' pušiš?", pitao je.
"Ne", odgovorio je Denis.
"A je l' piješ?"
"Ne."
"Pa to je, smanjio si se jer piješ i pušiš, a sigurno jedeš i masnu hranu i malo se krećeš i sad si došao kod nas da tražiš pomoć kao da smo mi svemogući. Sledeći!", povikao je zbunjeni doktor.
Denisu ništa drugo nije preostalo nego da ode u crkvu. Tamo je zamolio Boga da mu vrati prijašnju visinu. Objasnio mu je šta se dogodilo, i zamolio ga za pomoć. Kad je izlazio na ikoni je ostavio hiljadu dinara. Onda je pomislio da je to nedovoljno pa se vratio i dodao još 500. Nije imao sitnog novca nego je stavio hiljadarku, a s ikone uzeo kusur od 500 dinara. Jedan ga je čovjek čudno pogledao i prekrstio se.
Te je noći teško zaspao. A prije nego što je uspio čuo je glasove u glavi koji su mu govorili kako je došlo do greške sila u koje većina ljudi nije vjerovala. Naime, još je jedan Denis visok 226 centimetara zamolio da bude smanjen za 20 centimetara kako bi mu život bio podnošljiviji i kako bi mogao naći odijelo, cipele i patike, i kako ne bi morao nositi samo pletene rukavice koje mu je baka štrikala za njegovu veliku ruku za koju konfekcionari nisu imali razumijevanja. Ali, i veliki sistemi nekad naprave grešku pa je smanjen pogrešan Denis. Narednog jutra sve je dovedeno u normalu. Denis se probudio, stao uz zid i izmjerio svoju visinu. Bio je visok tačno 196 centimetara. Otišao je u kuhinju, nadrobio bijelog kruha u pola litre mlijeka i zadovoljno doručkovao.
klik, klik
U kuhinji je pristavio vodu za kafu. Volio je onu sa dvije kašičice šećera. Kad je otvorio kuhinjski element kako bi dohvatio teglicu sa šećerom izgledalo mu je kao da se ona tokom noći popela na policu iznad. Sjeo je za stol, pojeo vrući sendvič i popio kafu. Onda je potražio u ormaru čistu odjeću jer nije volio peglanje, pa je potražio nešto što je već ispeglano. Izvukao je farmerice i crvenu majicu. Čudo se nastavilo - iako ih dugo nije nosio, Denis se vidno iznenadio kad je vidio da su mu nogavice predugačke. One su se vukle po podu, kao da je uzeo nečije tuđe, kao da je uzeo one koje je tu slučajno ostavio Shaquille O'Neal. Majica je bila dugačkih rukava i kad ju je navukao osjećao je da je široka, i da mu na ramenima visi. Možda se raširila tokom pranja, pomislio je dok je višak od skoro deset centimetara rukava vukao prema laktovima.
A onda je otišao u prodavnicu da kupi mlijeko i tijesto za ručak. Nije se morao sagnuti na ulazu pa je pomisilo kako su vrata zamijenjena. Unutra mu je izgledalo kao da je postavljen preko noći još jedan red polica. Prodavačice koje je dobro poznavao, jer je tu svakondnevno zalazio, u čudu su ga gledale. Obrisao se oko usta misleći da je musav i da im je to čudno. One su izgledale više nego juče, kao da su preko noći narasle bar dvadeset centimetara. Koracima kraćim nego obično Denis se vratio u svoj stan vidno zabrinut i zamišljen. Prošao je pored komšije koji ga je pozdravio sa "zdravo, dečko" i prošao dalje, a Denis je osjetio njegove poglede na svojim leđima.
Kad se vratio u stan, u ladici s alatom potražio je metar. Međutim, nije ga bilo. Onda je potražio na terasi i tamo ga je našao. Stao je uza zid, knjigu stavio na glavu, povukao običnom drvenom olovkom crtu i izmjerio svoju visinu. Bio je visok točno 176 centimetara. To nije bilo ništa čudno, to je skoro prosječna visina. Ali čudno je bilo to što je toliko visok posljednji put bio u sedmom razredu, a od tada je prošlo punih sedamnaest godina, pri čemu je Denis rastao prema nebu, nikako se nije smanjivao.
Otišao je na internet da potraži o čemu se radi. Nikad nije čuo ništa slično. Gledao je on film "Draga, smanjio sam djecu", ali nikakve veze s tim filmom nije našao. I znao je da se ljudi pogrbe i smanje u starosti, da se uvuku u sebe, ali da preko noći, a spavao je uobičajenih sedam sati i deset minuta, postanu niži za čitavih 20 centimetara nikad nije ni čuo, a kamoli vidio. I to mu je smetalo, a prevelika odjeća i obuća predstavljale su tek manji problem od onih koje je mogao zamisliti.
Otišao je kod potražiti liječničku pomoć u privatnu polikliniku. Slali su ga od vrata do vrata, šetali ga iz ordinacije u ordinaciju i mislili su da izmišlja, a u pauzi su već prepričavali Denisovu nezgodu. Neke vatrene sestre blizu četrdesetog rođendana već su doradile priču i pretvorile je u erotsku bajku slasno je prepričavajući. Denis je htio donijeti svoju sliku sa društvom na kojoj strši kao jablan među borićima, kako je rekao, da ih uvjeri da je do juče bio visok 196 centimetara, ali su mu se smijali i doktori i medicinske sestre na koje je nailazio.
"Je l' mi možete pomoći?"
"Kako? Da te povećamo? Imam jednog kolegu plastičara koji bi ti mogao povećati jedan dio tijela na 20 centimetara", smijao se doktor, gledajući mlade medicinske sestre koje su se kikotale bez obzira šta bi doktor rekao jer su znale za postojeću hijerarhiju.
"Doktore, ja sam ozbiljan. Stvarno mi ovo smeta, ne znam kako da se priviknem na ovu visinu."
"Imam ja jednog kolegu, dođi sutra popodne, on je tada dežuran. Ima 170 centimera i ništa mu ne fali pa će te on posavjetovati kako žive omaleni", zavitlavao se doktor.
"Je l' ima neko ozbiljniji i stručniji od vas ovdje?", pitao je Denis.
"Nema, ja sam najozbiljniji i najstručniji, a još sam i u G17+. Predlažem ti da jedeš hleba i mleka, i mnogo palente, možda tada porasteš do 196, haha."
Denis je izašao i otišao kod drugog doktora. On mu je rekao, nakon što ga je saslušao:
"Dečko, biću iskren; mi ne znamo da izlečimo ni običan grip, a kamoli da te vratimo na 196. Budi sretan što si prosečne visine, mogao si da se smanjiš i na 156."
Denis je izašao i potražio pomoć kod trećeg doktora.
"Je l' pušiš?", pitao je.
"Ne", odgovorio je Denis.
"A je l' piješ?"
"Ne."
"Pa to je, smanjio si se jer piješ i pušiš, a sigurno jedeš i masnu hranu i malo se krećeš i sad si došao kod nas da tražiš pomoć kao da smo mi svemogući. Sledeći!", povikao je zbunjeni doktor.
Denisu ništa drugo nije preostalo nego da ode u crkvu. Tamo je zamolio Boga da mu vrati prijašnju visinu. Objasnio mu je šta se dogodilo, i zamolio ga za pomoć. Kad je izlazio na ikoni je ostavio hiljadu dinara. Onda je pomislio da je to nedovoljno pa se vratio i dodao još 500. Nije imao sitnog novca nego je stavio hiljadarku, a s ikone uzeo kusur od 500 dinara. Jedan ga je čovjek čudno pogledao i prekrstio se.
Te je noći teško zaspao. A prije nego što je uspio čuo je glasove u glavi koji su mu govorili kako je došlo do greške sila u koje većina ljudi nije vjerovala. Naime, još je jedan Denis visok 226 centimetara zamolio da bude smanjen za 20 centimetara kako bi mu život bio podnošljiviji i kako bi mogao naći odijelo, cipele i patike, i kako ne bi morao nositi samo pletene rukavice koje mu je baka štrikala za njegovu veliku ruku za koju konfekcionari nisu imali razumijevanja. Ali, i veliki sistemi nekad naprave grešku pa je smanjen pogrešan Denis. Narednog jutra sve je dovedeno u normalu. Denis se probudio, stao uz zid i izmjerio svoju visinu. Bio je visok tačno 196 centimetara. Otišao je u kuhinju, nadrobio bijelog kruha u pola litre mlijeka i zadovoljno doručkovao.
klik, klik
Generalna |
Permalink |
Komentari (10) |
Trekbekovi (0)
Čovjek u flaši
mladiluk | 17 Jun, 2010 11:23
Prijavilo se više od 26 000 kandidata, ali je nakon eliminacionih testova ostao samo Boban. Izabran je za učešće u najnovijoj reality show emisiji – Čovek u flaši. Budući da su sve televizijske stanice već imale zauzete programe raznim reality emisijama, producenti su se dosjetili da ova emisija bude emitovana na radiju, i to 24 sata dnevno. Producenti iz kuće Emotikon smatrali su sa će podići slušanost radio stanica i prodaju radio uređaja jer oni koji prate ovu emisiju moći će to direktno i uživo pratiti i na poslu, i u autu, i u teretani, pa i kod kuće dok besposleni sjede. Imali su u vidu da će ovo vratiti zlatno vrijeme radija. Računali su i na to da izbori nisu bili već dvije godine pa da su narodu potrebni cirkus i bar jedna budala, tako su između sebe zvali takmičara.
Kandidata je pažljivo birala komisija ozbiljna i detaljna pri procjeni osobina poput one na regrutaciji budućih vojnika. Nagrada je iznosila 50 000 evra za sto dana koje je trebalo da provede u flaši...
Ako želiš nastaviti čitanje ovoga teksta klikni ovdje.
Kandidata je pažljivo birala komisija ozbiljna i detaljna pri procjeni osobina poput one na regrutaciji budućih vojnika. Nagrada je iznosila 50 000 evra za sto dana koje je trebalo da provede u flaši...
Ako želiš nastaviti čitanje ovoga teksta klikni ovdje.
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Jun 2010 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||