Mladi luk

550 kilometara do Green Daya

mladiluk | 09 Novembar, 2009 11:21

Dva sata kroz Srbiju, četiri sata kroz Mađarsku i jedan sat kroz Austriju i našao sam se u neposrednoj blizini Stadthalle - mjesta gdje je u 8 sati trebalo da počne koncert američke grupe Green Day.

Srpski "autoput" je najskuplji u Evropi, ali to je sigurno zato što je i najbolji, čak nevidljiv. Kad ga izgrade očekuje se značajno i opravdano poskupljenje. Mađarski autoput je prekriven odličnim asfaltom, uzak i prepun kamiona, a ima manjak putokaza pa ko ne zna gdje je Đer, a gdje Tatabanja, taj umjesto u Beču može završiti i u Virovitici. Zanimljivo je da na oba puta zaposleni uz autoput otimaju novce kao da im direktne instrukcije daje Bojan Krišto iz G17. Na mađarsko-austrijskoj granici nisam vidio nikoga, stotine hiljade carinika ostalo je bez posla zbog brisanja granica. Ali, kućice još uvijek stoje, nisu ih maknuli jer, saznao sam, u Austriji su na vlasti crveni, socijaldemokrate, ali su vrlo jaki narančasti, plavi i crni fašisti pa da ne moraju ponovo graditi ako uskoro dođu na vlast. Austrijski autoput mi je zanimljiv zbog vjetrenjače i rafinerije koja svijetli kao Inđija u budućnosti. Tu je negdje i odvajanje za Bratislavu (postoji ime Bratislav, ali ne i Bratislava, evo zašto) i za koncert Alicea Coopera 19. novembra. A u Beču se svaki strani vozač lako snalazi ako ima sistem za navigaciju, ako ima plan grada i suvozače koji poznaju grad, ako je pismen i zna latinicu, ako je već nekoliko puta bio u Beču, ako zna njemački ili ako ima razvijeno posebno čulo za orijentaciju. Ili bar nešto od toga. Ja sam slijedio plan grada približavajući se mjestu na kome ću vidjeti veliki američki bend.

Zabrinule su me tvrdnje da su Austrijanci hladna i uštogljena publika. To su tvrdili oni koji su gledali Oasis, ali na to se i ostaje hladan, nekako je logično. Međutim, i oni što su gledali Metallicu tvrdili su isto - Austrijanci sjede i aplaudiraju između pjesama ravnodušno i mlako kao na teniskom meču između Radeka Štepaneka i Wawrinke. Uostalom, nešto slično sam zapazio kad sam na istom mjestu gledao Smashing Pumpkins. Ušao sam u Stadtahalle ispred koje je stajalo deset ogromnih kamiona u koje bi stala razmontirana čitava moja zgrada i automobili ispred nje. Zaputio sam se u dvoranu i u nju ušao među posljednjima. Na stepenicama za tribine dočekala me jedna srdačna djevojka koja je bila obučena jednako kao i svi ostali zaposleni u dvorani, u bijeloj košulji s crvenom kravatom, crnim hlačama i u nešto dužem sakou sive boje. Provjerila je moju kartu i onda me uz upaljenu tanku bateriju odvela do moga reda, kao da sam došao na Novogodišnji koncert, i kao da sam premijer Slovačke ili čak ministar kulture same Austrije.

A Green Day je na samom početku odsvirao dva singla s posljednje ploče - 21st Century Breakdown i Know Your Enemy i već je publika poskočila sa stolica, u inače potpuno ispunjenoj dvorani, i znao sam da neće sjedati do kraja, a da ću ja moći citirati mog splitkog prijatelja, koji je nakon koncerta Jimmyja Page i Roberta Planta, oduševljeno rekao: „Koncert je bija, ono, totalno ludilo, za ispizdit živce“, samo bez ovog dijela sa živcima jer ovdje nije bilo sjedenja na tribinama nego je bio ambijent kao na stadionu Sao Paula. A baš mi je taj prijatelj 23. septembra kupio jednu od sedam preostalih karata za koncert. Koncert Green Daya je počeo, bina i prostor ispred i pored nje izgledali su impresivno!

Stajao sam na tribini nasuprot bine, u trećem redu. Ispred mene je bio Green Day. Green Day je nakon dvije posljednje ploče postao veliki bend, nema sumnje. A tu poziciju samo učvršćuje svojim nastupima. Ko je gledao DVD Bullet in a Bible mogao je pomisliti da je onakav šou upriličen samo tada jer se koncert snimao. Ali Green Day je sve to u petak naveče ponovio tokom koncerta koji je trajao 2 sata i 25 minuta (60 minuta duže od inđijskog nastupa najprecjenjenijeg američkog benda u Srbiji).

Značajne grupe koje zaslužuju da se zbog njih pređe 1 100 kilometara pojavljuju se na turneji poput nekih kometa. Čekam dugo da ih vidim, ako imam sreće da prođu blizu mene onda to i uspijem. Nekad je to baš blizu, nekad je u Budimpešti i Beču, a nekad tek u Minhenu, Pragu i Veneciji i Torinu. Sam prolazak komete se dugo iščekuje, a kratko traje. Ali je veličanstven. Baš kao Smashing Pumpkins, Garbage, Avril Lavigne, Marky Ramone, i zbog viših sila otkazani Aerosmith i Alice Cooper. Kometa zvana Green Day pored nas je prošla davno, 300 kilometara od Novog Sada u junu 2005. godine. Srećom, nebo nije bilo oblačno u bečkoj dvorani pa se Green Day opet pojavio i izvrsno se čuo i vidio. Toliko dobro da je to ono po čemu se godina pamti kad se krajem decembra osvrnemo na prethodnih dvanaest mjeseci.

Da, ljudi koji su došli na koncert su vjerovatno bili prvi put u prilici da uživo vide i čuju Green Day pa nije čudo da su bili izuzetno raspoloženi. Ali taj je bend na ovoj turneji već šest mjeseci, a svi članovi benda u nastupu učestvuju „nabrijani“, kako bi to rekli zapadni susjedi, kao dvadesetogodišnjaci. Kao da im je to prvi koncert na turneji, kao da su oni organizatori žurke na koju su nas pozvali i na kojoj su baš oni najveseliji. A na bini su, pored standardne trojke, još dvojica gitarista, klavijaturista i saksofonista. Green Day grmi na bini, članovi grupe trče po bini, koristi se pirotehnika, iskre izleću s vrha bine kao da devet varilaca gore vari ogromnim aparatima za zavarivanje čije iskre frcaju prema bini, plamen se pojavljuje u pozadini i toplina se osjeti i na tribinama, svjetla se mijenjaju i nekad je mrak a nekad svijetli kao ona rafinerija na ulazu u grad, konfete u obliku zvijezda izleću s tri mjesta i šire se velikom dvoranom, muzičari nose neobične šešire za vrijeme pjesme King for a Day, izvode se pojedinci iz publika na binu da sviraju, u pozadini je platno na kome se smjenjuju razni kadrovi u skladu s tekstovima pjesama, Billy i Mike prskaju publiku vodom, bubnjar baca palice u publiku, Billy iz ručnog topa ispaljuje zapakovane majice Green Daya u publiku, ali sve je to u pozadini, naglasak je na sviranju, koncert Green Day nije jeftin cirkus nego vrhunska predstava. Nikakvih plesača, na sreću, nema. Dio toga vjerovatno ćemo za tri godine moći vidjeti na beogradskom koncertu Van Gogha, samo da premudri Đule pogleda snimak koncerta pa da prekopira bar nešto. Bilo je zabavno vidjeti dobrovoljce iz publike koji su svirali bubanj i bas, kao i jednu djevojku iz publike koja je svirala gitaru u jednom dijelu koncerta. Nakon toga Billy Joe je zadržao dečka koji je svirao bas i rekao mu da skoči u publiku, pa se on i zaletio i bacio prema ljudima koji su ga dočekali. On je na koncert otišao da vidi Green Day, a dogodilo mu se da svira na Mikeovom basu na bini, da svira sa Green Dayom i da to pamti. I da sutra pred njemu posebnom curom kaže: „Sinoć sam svirao s Green Dayom!“ On je tog dana bio King For A Day. A možda i narednog.

Repertoar je obuhvatao pretežno prethodna dva albuma, uz nekoliko ranijih hitova, a postojao je i akustični dio gdje je Billy Joe Armstrong sam odsvirao tri pjesme. Bilo je odsvirano i nekoliko skraćenih obrada, a posebno je zanimljivo bilo kad je cijela dvorana pjevala Hey Jude, a ja sam se zamislio gdje je sad taj Julian Lennon i šta misli, da li zna da o njemu u Beču pjeva nekoliko hiljada ljudi četrdesetak godina nakon što je pjesma napisana. Billy je na gitari odsvirao i nekoliko početnih tonova Mozartove Male noćne muzike, a publika je prihvatila i nastavila pjevati dok je on dirigovao s bine. Atmosfera je bila bolja nego na Mozartovim koncertima na vrhuncu njegove karijere, dok ga droga i alkohol nisu uništili. Veseli ljudi, veseo repertoar, vesela atmosfera, pristojan narod. I da, Billy je ofarbao kosu u žuto (ono što neki koji miješaju plavu i žutu boju zovu plavo); nema sumnje - fura se na Avril Lavigne. Nedavno sam raspravljao s jednim poznanikom, koji je išao gledati Madonnu (!), o Avril Lavigne. On misli da je ona tinejdž atrakcija. Ja sam rekao da je rock'n'roll valjda muzika za one koji imaju preko 30 godina, nikako za one mlađe, posebno ne za tinejdžere. On se nasmijao. A na koncertu Green Daya publiku najvećim dijelom čine oni od 14 do 22 godine. Neki mali pored mene znao je tekstove svih pjesama, dvije djevojčice u redu ispred mene su vrištale i pjevale, iza mene su skakali tinejdžeri, a dama s moje desne strane je bila jako lijepa i starija od mene - dovela je kćerku na koncert i obe su vrištale, skoro kao Gilmoreice, Lorelai i Rory, samo znatno prirodnije. Pomislio sam da sam ostario, a onda sam se vidio nekoliko svojih vršnjaka ispod tribine. Istovremeno sam vidio članove Green Daya na bini, a sjetio se i nekih svojih vršnjaka koji me u čudu gledaju kad idem na koncerte u Budimpeštu, Beč ili Zagreb, a ja se njima čudim kad svježe obrijani u košuljama redovno idu na slave, svadbe i krštenja malih beba. Ako je odrastanje prestanak odlazaka na koncerte, onda ću odrastanje još malo odgoditi. Jer ja hoću da i na sljedećoj turneji idem na koncert Green Daya.

21st Century Breakdown, Know Your Enemy Boulevard of Broken Dreams, The Static Age, When I Come Around, Basket Case, 21 Guns, Minority, American Idiot, Jesus of Suburbia, Wake Me Up When September Ends... Kao 1990 godine Ilgner, Augenthaler, Kohler, Buchwald, Berthold, Brehme, Littbarski, Hassler, Voller, Matthaeus, Klinsmann. I jače, i uvjerljivije. „Jeba te, koncert je bija, ono, ludilo totalno, za ispizdit...“

Neću propustiti ni sljedeću turneju.