Mladi luk

Desetak godina kasnije iste su novine najavile noć muzeja, pored vijesti kako se Jelena Dokić opasno posvađala s ocem, kako je neki unuk silovao, ubio, pa opet silovao babu, kako je Sarkozy u posjetu nekoj zemlji otišao bez žene, a da Brad i Angelina već sedam dana spavaju u odvojenim sobama i da nam nema spasa od svinjskog gripa. Noć muzeja je manifestaciju koja uključuje noćni obilazak muzeja, istih onih muzeja pored kojih, ne obazirući se, svakodnevno nezainteresovano prođe na hiljade ljudi. Tako su u subotu naveče ljudi masovno izašli i krenuli u razgledanje muzeja. Iako bi svako rekao “nisam ja bježao od Sunca”, pitam se zašto su ulice bile prazne tog vrelog avgustovskog dana. Nekako imam utisak da su to isti ljudi, tada u podrumima, a ovaj put u muzejima. Slično je bilo i sa koncertom američkog benda Red Hot Chili Peppers, kad je osamdesetak hiljada ljudi nagrnulo na nekakvu livadu da vidi jedan prosječan američki bend, tvrdeći kako je baš taj bend najbolji na svijetu, baš taj. Novine imaju nevjerovatnu moć, koliko god ponižavajuće bilo prihvatiti da nekakav Blic, Glas, Kurir i slično štampano smeće ima bilo kakvu moć i utjecaj na iole inteligentnog čovjeka koji ima bar mrvicu dostojanstva.

Naći mjesto za parkiranje u Novom Sadu u noći između subote i nedjelje bilo je kao dobiti bar šesticu na lotu kad ga organizuje onaj dečko iz G17. Ne samo da su parkinzi bili puni, već su zauzete bile i trake koje su predviđene za vožnju, zelene površine, čak i ona mjesta na kojima jasno piše da je parkiranje zabranjeno i da vlasnik kuće buši gume neposlušnima. Novosađani su jedva dočekali da obiđu muzeje, tako je izgledalo, a i vidjelo se ispred muzeja. Kao kad je organizacija Spona devedesetih gladnom narodu dijelila hranu. Kao da su muzeji zatvoreni ostalim danima. Grad od 250 ili 300 hiljada stanovnika, grad u kome su bioskopi zatvoreni jer za projekcije nije bilo dovoljno zainteresovanih čak ni toliko da se podmire troškovi struje, vode i grijanja, sad je doživio da ispred muzeja budu redovi kao u supermarketima pred Novu godinu. Ili kao redovi koji ovih dana postoje za nove pasoše uz pomoć kojih će ljudi posjetiti Kušadasi ili grčko primorje i kasnije fotografije objaviti na Facebooku.

Došli su svi oni koji u muzej nikad ne odu, osim kad je noć muzeja jer tako su im predložili u novinama. A kome ćete vjerovati i koga ćete slušati ako ne novine? Ako su onakve gužve bile na ulicama, kako li je tek bilo u muzejima. Negdje sam pročitao da je 38 muzeja posjetilo 140 000 ljudi. To znači da je svakih deset sekudni ulazio po jedan posjetilac, ako je to realno trajalo šest sati. Pitam se šta su povodljivi posjetioci uspjeli vidjeti u tom krkljancu, osim tuđih glava i guzica, što često i nije neka atrakcija.

Primijetio sam i nekoliko džipova i njihovih vlasnika, kao i njihovih žena lica zagorjelih u solarijumu. Sa svojim terenskim vozilima nastojali su parkirati baš pred muzej, a prelazili su i preko pješačkih ostrva ne bi li prije stigli. Pauk ih neće odnijeti, nema tako jakog pauka. A svi će vidjeti njihov auto. I neće morati pješačiti do muzeja. Da su kojim slučajem vrata muzeja veća, vjerujem da bi i u hodnik muzeja ušli da postave sopstveni eksponat. I oni su zavoljeli kulturu iste noći, posebno slikarstvo. Ili su pošli da vide postavku “Mobilni telefoni kroz istoriju”, da vide jesu li koji model propustili. Spremili su i svoj najnoviji model da kamerom od 40 megapiksela zabilježe viđeno u muzeju.

Ljudi idu gdje im se kaže, nekad su vrlo poslušni. Svi zijevaju u ekrane kad igraju srpski teniseri, iako tenis većina njih nikad nije pratila. Jure na Frušku goru baš za Prvi maj kad je gore gužva kao u prenaseljenom mravinjaku. Idu na Exit bez obzira ko na festivalu gostuje, iako van Exita rijetko idu na koncerte i ne posvećuju posebnu pažnju muzici. Idu na more po svaku cijenu kako bi poslali razglednice odande. Na koncert Depeche Modea idu jer “to ne smije da se propusti”, kako najčešće kažu. Pa kad ne smije, eno, taj će bend nastupiti u Beču, a Beč nije daleko za prave fanove. Vjerujem da bi rado išli i na izložbu šarafa kad bi u medijima bilo najavljeno; imamo ove godine metričke vijke i specijalnu kolekciju M16 vijaka, kao i vijke između dva svjetska rata. Tu su i visokovrijedni zavrtnjevi svih klasa, upravo ono što je nedavno priliku imala vidjeti stroga i zahtijevna bečka publika. Iz Rusije su stigli posebno zanimljivi vijci s početka prošlog stoljeća. Prvi put u Srbiji u muzejima i rani vijci za lim, drvo i panel, uključujući i rijetke M22 vijke od mesinganog željeza. A tu je i postavka matica za umjetničke sladokusce, od M3 do M30…

Dovoljno je dobiti prostor u novinama i sve će proći i biti prihvaćeno.

Vidimo se u muzeju. U isto vrijeme sljedeće godine. Noć muzeja je extra.

Rat je završio, a djeca koja su rođena neposredno prije rata, kao i za vrijeme rata, gurala su se pored kamiona. Niko ih nije pitao ni za početak, ni za kraj rata. Pa ni za to da li žele da se pojave na ovom svijetu. Kao i sva druga djeca prije rata i poslije rata, i oni su voljeli naranče. Gledao sam taj crno-bijeli snimak na kome je u gužvi, kao na koncertu jako popularne grupe, stotine malih dječjih ruku ispruženo čekalo da dobije jednu naranču. U Berlinu je bila blokada, hrana se dopremala vazdušnim mostom. Većina vjerovatno nije imala ni kruha od jučer, a kamoli voće koje nije raslo niti u jednoj njemačkoj bašti. Mali Nijemci stajali su u toj gužvi i uplašenim i raširenim očima čekali da vide da li će imati sreće da bar jedna naranča završi u njihovim rukama, dok su nasmijani američki vojnici, s bijelim zubima i američkim osmjesima, nalik onima u filmovima, pružali narančaste plodove mališanima.

Sljedeći snimak je pokazivao djecu izdvojenu iz velike grupe kako sa strane jedu naranču. Izgledali su kao mladi majmuni koji se s tim voćem ne sreću često, tek sad prvi put. Držali su naranče nespretno, nerijetko i s obe ruke, i jeli ih kao jabuke dok je ljepljivi sok curio po njihovim nevinim dječjim prstima. Nekako brzo i strašljivo, kao da će im sad neko doći i uzeti im tu jednu naranču, ošamariti ih i šutnuti ih u guzicu uz ogromnu dreku. Tužno je izgledalo kao kad vidite mršave i gladne mačkice kako jedu mlijeko koje ste im dali nakon što ih je zlotvor ostavio u kutiji pored kontejnera za smeće.

Volio bih vidjeti danas toga dedu koji je tada jeo tu naranču kako sjedi u fotelji i guli naranču koju je izvadio iz gajbice u kojoj ima još hrpu najsočnijih plodova, iako znam da to ne mijenja ono što je nekad bilo. I ne znam zašto sam se baš danas sjetio toga. Rat je odavno završio, pa čak i sezona naranči. Čak sam i tu emisiju davno gledao. Valjda zato što sam u kuhinji naišao na jednu zaboravljenu naranču kupljenu prije dva ili tri mjeseca. Osušila se od stajanja.

Dobro, to bi bilo o narančama. A jeste li čuli da se Jennifer Lopez opet razvodi? A jeste li vidjeli kako je Madonna prošla nakon razvoda i koliki je dio svog bogatstva ostavila Guyu? Izgleda da će Cristiano Ronaldo u Real za 125 miliona evra...

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom