Mladi luk

Igrač koji je dao gol nije se veselio. Samo se okrenuo na drugu stranu i pognute glave potrčao prema centru igrališta, bez osmjeha, bez podignute ruke, bez emocija, baš kao da je promašio gol. Zašto je on igrao fudbal nije mi bilo potpuno jasno. A mi smo se zagrijavali pored terena. Bolje reći, glupirali smo se zagrijavajući se. Imitirali smo igrače koji, iako su znatno mlađi od nas, imaju toliko novaca koliko nas šestorica nećemo vidjeti u životu. S druge strane bili su naši protivnici, oni su se dogovarali kako da nas pobijede. Mi smo se dogovarali kako da ne izgubimo, svjesni da nemamo nijednog povređenog igrača, ali da imamo dva mamurna. Napravili smo i dvije fotografije pri čemu su tri igrača stajali, a preostali čučali. Onaj srednji u čučećem položaju podbočio se desnim kažiprstom. Onda je Ziko rekao da maksimalno respektujemo protivnika, ali da ne pobeđuje uvek favorit. Dodao je da je lopta okrugla i da ne treba da potcenimo Milana konobara kao ni Jozefa di džeja jer danas svako zna da igra fudbal, rekao je. Božović je dodao da će sve biti dobro ako ispoštujemo dogovor iz svlačionice koji smo napravili sa šefom. Taj šef sam bio ja, a ja sam im rekao da se moramo maksimalno zalagati i da je dobro što niko od nas nije izlazio sedam dana i što smo maksimalno motivisani, a mali Veljko je rekao da se on odrekao seksa sedam dana prije utakmice kako bi bio spreman jer mu je karijera u prvom planu.

Tada je ispred nas prošla ozbiljna žena starija od nas, pa čak i od našeg veterana Božovića. Mislim da je dva mjeseca prije toga proslavila tridesetosmi rođendan. Ona je prošla ozbiljnog izraza lica prema drugoj sali, onoj sa teniskim terenom. Nije nas ni pogledala. Imala je na sebi dugačku bundu skuplju od sve odjeće koju smo nas šestorica imali na sebi, a treba reći da  je golman imao nove rukavice koje nisu bile baš jeftine i pamučnu traku za znoj oko glave. Bunda je bila od životinja ubijenih baš za tu svrhu, da bi vlasnik farme zaradio i da bi se napravila bunda, ali gospođu to nije zanimalo. Ona je imala važnijih problema od nekih tamo zečeva ili skočimiševa koji se nikad nisu okrenuli oko sebe jer nisu imali mjesta u kavezu prije nego su ubijeni da bi se od njih napravila bunda. Na nogama su joj bile čizme skuplje od Beckhamovih kopački.

Ispred sebe je gurkala svoju investiciju - crnokosog sina, jer je mali očigledno kasnio. Sin je izgledao kao da je pet i po mjeseci prije odlaska na tenis napunio sedam godina i kako kasne jer se on sporo oblačio. Nosio je reket nekoliko brojeva veći nego što mu je odgovarao, ako bi se to tako moglo reći. U njegovim bi rukama velik bio i reket za stolni tenis, a ne ovaj koji je u sedmogodišnjim rukama izgledao kao kontrabas. Bio je raspoložen kao da ga vode na sistematski pregled u školski dispanzer, i to kod zubara i onda na vakcinisanje. Ali on ne zna, kao što znaju njegovi roditelji, da je to dobro za njega i da će biti zahvalan mami i tati kad za 20 godina bude osvojio Grand Slam turnir i kad konačno osjeti sreću, ako se to ikada dogodi. Ne uspije svaki, ali treba pokušati pomučiti se i posvetiti se sportu. Njegovog prijatelja iz razreda roditelji već sad tjeraju da uči kako bi za 8 godina upisao gimnaziju, a onda ekonomski fakultet da bi nastavio raditi u očevoj firmi kao strogi i uspješni menadžer. Sestra će mu postati poznata naučnica, već je šesti razred i na odličnom je putu jer nikad nije dobila manje od petice, a zna se i u kojoj će stranoj zemlji ići na specijalizaciju jer roditelji brinu o svemu još od njenog začeća. A djevojčica koja mu se sviđa već je upisana na kurs malih manekena i u grupu specijalno lijepe djece, a mama i tata su je ubijedili da je najljepša na svijetu i da se ne druži sa ružnjikavima i prljavima, osim ako nisu bogati. Za rođendan je dobila skupog psića koji je već krenuo na dresuru. Nikad je nije vidio dva puta u istoj odjeći.

Mama i sin su nestali iza teških vrata. Veljko je poskočio i trznuo glavom prema naprijed zagrijavajući se tako za udarac glavom poslije centaršuta malo iskosa sa desne strane. Onda je doskočio, protresao noge i pitao:
"Jeste gledali juče onaj prilog kad je Divac išao kod one djece bez roditelja u posjetu?"
"Kad je to bilo?", upitao je neko.
"Juče, oko 9. Išao je u neku ustanovu u koju djeca koja žive bez ikoga svrate da prespavaju ili jedu, često i da se zamo malo ugriju, pa ih je Divac posjetio."
"Nisam", odmah je odgovorio Tarzan. "Gledao sam neki prilog o rezervnom golmanu drugoligaša Sheffielda. Ima kuću od hiljadu kvadrata, a dvorište mu je kao fudbalski teren, a iza je šuma. Ima i dva konja u dvorištu."
"Šta će mu konj u dvorištu, mogao je staviti vrtne patuljke, njih ne treba hraniti, a i manje seru od konja."
"To su sigurno konji lutalice, nađeni na ulici i udomljeni."
"I dvorište ljepše izgleda kad ima konje u njima. Možda ide konjima na trening da izbjegne gužvu u saobraćaju i zagađenje."
"To sigurno, pa ima samo 12 soba u kući, da ne grije previše i da ne troši, a ima i 4 kupatila, za svako godišnje doba po jedno. I garažu za 4 auta, ali samo tri auta."
"Šta će mu tri?"
"Pa ako se pokvare dva da ima onaj treći dok ne popravi ova dva, a i dosadno je voziti svaki dan isti auto.
"Dobro je da ne igra za neki veći i bogatiji klub. Kako bi tek onda potrošio novce, muka je to. Imao bi silne probleme. Ali zaslužio je, kako bi svijet izgledao bez tako jako profesionalizovanog sporta", rekao je golman.
"Jesi ti gledao?"
"Ne, ja sam gledao emisiju o gladnima i o zlostavljanju djece", rekao je golman i onda smo potrčali na teren jer je prethodna utakmica završena.

Žena se vraćala nakon što je sina ostavila kod trenera, u njegovim sigurnim rukama. Prošla je pored kao da nas i nema tamo. Za njenog sina uvijek ima vremena da postane fudbaler, ako u tenisu zakaže. Ali ne kao mi, propalice koji igramo samo rekreativno umjesto da postanemo pravi profesionalci kako bi društvo grabilo naprijed, a nacija se ponosila našim uspjesima. Njen će sin biti Cristiano Ronaldo, ili bar Totti, ako već ne postane novi Nadal čije mišiće njegova mama voli.

Onda joj je zazvonio telefon, začula se melodija neke Madonnine pjesme.
"Jesam rekla da to mora da se završi? Ne interesuje me definitivno! To mora da bude odrađeno, je l' vam jasno? Sve da se završi do ponedeljka, okej? Je l' vam nije dosta što vam je moj muž održao lekciju, je l' treba i ja da dolazim? Rekla sam da idemo na skijanje i da pre nego što odemo to mora da bude gotovo, je l’ jasno", urlala je na nekoga ko je vjerovatno svojim radom imao udjela i u onom reketu, i u čizmama, i u bundi, i u džipu što je stajao ispred.

Krenula je prema izlaznim vratima da u miru kafića prelista Cosmopolitan i vidi šta rade Victoria Beckham i da li je pedesetogodišnja Madonna stvarno našla novog dečka ili ipak nije, da li se Jennifer Lopez razvela i kako su podijelili imovinu ona i muž, i kad će nastavak filma Seks i grad. A na televiziji je bio prenos teniskog meča. Jednom će i ona, prebogata i poznata, sjediti u publici, mislila je.

Utakmica je upravo počela i igralo se između dva šesterca, u toku je bilo početno ispitivanje snaga. Ziko je primio loptu negdje na sredini terena. Nije to bio pravi Ziko, Brazilac, ali je flomasterom na leđima ispisao to prezime. Onda se okrenuo prema aut-liniji. Potpuno nerezonski, loptu je punom nogom nabio van igrališta. U prvi mah je to izgledalo suludo, ali je već u sljedećem trenu lopta pogodila ženu u bundi, tačnije njenu glavu.

"Izvinite, gospođo, nisam vas vidio, a još nisam podesio nišanske sprave", viknuo je Ziko.
"Idiote, ima da platiš za ovo! Je l' ti znaš ko sam ja? Znaš ti ko je moj muž?" vikala je, ali se Ziko nije obazirao na te i još neke prijetnje nakon čega je izvadila mobilni telefon i žurno odjurila prema izlazu, a utakmica je nastavljena ubacivanjem lopte sa strane u korist domaće momčadi. Rezultat je i dalje bio 0:0. Ništa čudno, utakmica je tek počela i do kraja je bilo još 58 minuta. Ali smo svi već znali da je Ziko igrač utakmice.

Listajući današnji „Blic“ kod frizerke (ne bih novce davao za taj list, ja kupujem „Borbu“) naišao sam na izjavu izvjesnog Aleksandra iz Novog Sada koji govori o Novom Sadu. Kaže Aleksandar da to nije grad koji on pamti. Mudra izjava s obzirom da Aleksandar ima bar 40 godina, ili tako izgleda taj škiljavi primitivac. Ko bi rekao da se grad može izmijeniti za samo 35 godina. Svojom izjavom odaje utisak nekoga ko je rođen prije 120 godina jer pamti fijakere na bulevaru i nekakve žute cigle u gradu, a svojom pameću dokazuje da danas nije ona Simonida najgluplja u tom očajnom dnevnom listu. Tačnije, i ja se sjećam konja kad sam doselio. Te su jadne životinje upregnute vukle poluraspadnuta kola natovarena papirom, starim gvožđem i otpadom. Ima ih i sad ponegdje na ulicama.

Nije Aleksandar zaboravio spomenuti Njujork govoreći o Novom Sadu, on je našao neku paralelu. Vjerovatno Njujork raste jer se pravi Njujorčani brzo razmnožavaju, a ne dozvoljavaju nikome da tamo doseli pa tako zadržavaju duh grada. Aleksandar nije zaboravio ni navesti kako ljudi na koje nailazi i nisu Novosađani jer Aleksandar valjda daje nekakve sertifikate ko je Novosađanin, a ko nije, a on je tu privilegiju stekao svojski se trudeći da njegova mama odluči da ga rodi baš u Novom Sadu što je posebna prednost kojom se na čitavom svijetu može ponositi samo zanemariv postotak ljudi, a ostali treba da se nadaju da će sljedeći put pri rađanju imati više sreće. A onda su u Novi Sad iz obijesti došli ljudi sa strane (ma to nisu ljudi, to su mahom divljaci)  i poremetili Aleksandra pa sad Aleksandar nije sretan. I Aleksandar to ističe, naglašava. S jedne strane beskonačno ponavljanje o 240 nacija koje u nevjerovatnom skladu žive u Vojvodini, s druge strane mržnja prema svakome ko govori drugačijim naglaskom i ko ne živi u kući koju je deda naslijedio od svog dede. Široki pogledi, tolerancija, pristojnost i kosmopolitizam na djelu.

Nije to prvi put da te odvratne novine u rubrici o Novom Sadu forsiraju bezumne izjave zajedljivih i pokvarenih ljudi, podmukle lupeže koji žive u blatu i koriste svaku priliku kako bi osuli paljbu i niz uvreda na svakog onog ko živi u Novom Sadu, a nije rođen u tom gradu. Mislio sam da je to prošlost i da tako više ne razmišlja ni primitivni skinhead koji mi se istim rječnikom obratio 1995. godine, a kasnije je zbog nečega završio u zatvoru. Ali sad je jasno da među sitnim ljudima to nikad neće biti iskorijenjeno. Očekujem uskoro i nekakav afirmativni feljton o KKK organizaciji u „Blicu“. Pasa koji žive zatvoreni u svom dvorištu i nezadovoljni sobom reže na sve ostale ovdje ne nedostaje. Ali reže najčešće u novinama i na Facebooku, uživo obično šute. Jednom rječju to su - pizde!

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom