Mladi luk

Već je 22. decembar. Sad će oni što su rođeni u znaku jarca dominirati, tako kažu astrolozi. A njima treba vjerovati. Imam jednog prijatelja koji je mjesec dana izlazio skoro svake večeri u grad ne bi li pronašao curu koju je jednom sreo, kratko s njom razgovarao i onda odlučio da napad izvede naredni put kad je vidi. Izlazio je, čekao, planirao, a onda ju je jedne nedjelje i našao. Pričali su dugo, sve je bilo kako treba, ali onda je saznao da je rođena u znaku koji njemu uopšte ne odgovara. I, on je prekinuo razgovor, džentlmenski se zahvalio na vremenu koje mu je posvetila i udaljio se ostavivši je sa njene dvije prijateljice. Bio je u pravu. Nije im bilo suđeno, on je bio bik, a ona nije bila škorpija kako bi njemu i svim bikovima svijeta odgovaralo.

E, ovo je bio uvod, ali ovo je decembarski post. Budući da ide Nova godina, a oko nje su se smjestila i dva Božića, tj. jedan te isti, grad bi trebalo da bude okićen i trebalo bi da postoji predbožićna i prednovogodišnja atmosfera. Ne zato što je nova godina povod za veselje, niti što je to sama Nova godina, niti zato što smo svi veliki vjernici pa se veselimo Isusovom rođendanu, niti zato što nas s tim bombardiraju s televizije i što smo dio potrošačkog društva i što je smisao u kupovanju (kao da se tokom ostatka godine ne kupuje). Lijepo je bar jedan mjesec u godini imati euforiju, neobično ukrašene ulice, okićenu jelku (vještačku, i poklone ispod nje), Deda Mraza, kao i poseban povod da pokažemo kako zanimljiv poklon možemo nekome smisliti i dati. Dobro je to imati kao što je korisno imati koordinatni sistem. Ali, ljudi se, bar se meni čini, trude biti originalni i da što glasniji budu protiv prednovogodišnjeg ugođaja tvrdeći da je sve vještačko i nepotrebno, a u tom pokušaju ne vide kako su dio ogromne i nezanimljive grupe koje dijeli isti stav.

Danas su protiv prednovogodišnje čarolije oni koji će od jutra 31.12. početi sa spremanjem i lickanjem i koji će se za Novu godinu napiti kao da prvi put u životu piju. Tu su i oni što slave rođendane kao da postoji jasan razlog za to, oni što za Prvi maj masovno idu u šume i parkove da roštiljaju kao da je odlazak u prirodu zabranjen drugim datumima, oni što se čude olovkom napisanim čestitkama poslanim poštom (oni koji mail koriste isključivo za slanje spamova "duhovitog" sadržaja i šalju 400 novogodišnjih mailova tek 1. januara, između trežnjenja i odlaska na ničim opravdanu reprizu), turisti iz suncem okupanog Kušadasija, oni što se zalijepe za ekrane kad se igra Liga šampiona jer su oni tako izabrali a ne zato što im je nametnuto preko medija i što je „jako“ zanimljivo da li će Inter ispasti u grupi ili u osmini finala, oni koji putuju po Evropi samo da bi prvom prilikom slike stavili na Facebook, kao da nekoga zanimaju te slike i kao da je to normalno, a i oni koji sve oko Božića i Nove godine smatraju besmislenim i djetinjastim, a onda preko Facebooka šalju virtualne čokolade, virtualne poljupce, isto takve torte, vina, zagrljaje...

Čitam polemike "ozbiljnih" ljudi, odraslih, zrelih. Raskrinkali su Deda Mraza! Ko je Deda Mraz, ko ga je izmislio? Oni znaju tajnu! Neki tvrde da Deda Mraz ne postoji, imaju više od dvadesetpet godina pa skoro potpuno sigurno tvrde da ne postoji, oni to znaju pa žele svoje saznanje razglasiti onima koji nisu tako pametni i još su u zabludi. Čak misle da se to neko oblači u Deda Mraza i da je sve izmišljeno. I pijani šiljokuran Billy Bob Thornton je to saznao pa je snimio film o tome. Neki se, veliki vjernici, suprotstavljaju Deda Mrazu jer je Deda Mraz komunist koji je Božić Batu protjerao. A ti istinski hrišćani slave Božić još od davne 1991. Ima i onih koji tvrde da je to u stvari Sveti Nikola, ali ako 18.12. ostavite čizmu na prozoru da vam 19.12. u njoj osvane poklon, onda ste katolik jer to nije pravoslavni običaj, tako oni kažu. Tu su i oni koji oštro odbijaju bilo kakvu pomisao da slave Božić jer su oni ponosni ateisti koji to jasno naglašavaju i s gađenjem odbacuju sve vezano za Božić (a kad dođe tzv. Dan zaljubljenih ti isti će popizditi od zaljubljenosti i ljubavi i kao slučajno baš tu veče izaći u grad koji će biti prepun bez obzira je li vikend ili nije, bez obzira što je to samo katolički praznik). Svima im je zajedničko da nemaju pojma da postoje sva trojica i da sva trojica razveseljavaju djecu samo što su im različiti datumi donošenja poklona. I dobar su triling.

Bijedna piskarala po internetu i novinama, zapazio sam prije neki dan, pišu protiv božićnih pjesama, iako se njihovo znanje svodi na Jingle Bells u to u nekoj otrcanoj verziji. Drugi dan na istom mjestu, bez imalo srama, savjetuju o poklonima za „nju i njega“. Budale. Ima i časnijih zanimanja od novinarskog (neka se ne naljute rijetki pošteni novinari). Još za to i novce dobijaju... Džangrizavi nesretnici se pitaju ko će platiti rasvjetu jer je poznato koliko struje troše te novogodišnje lampice. Moraćemo uvoziti struju da bismo imali za lampice, a umrijećemo i od gladi ako gradovi budu ukrašeni prerano i raskošnije nego što jesu (nije to teško, bar kad je Novi Sad u pitanju). Čak će biti restrikcije struje jer će nam svu struju potrošiti te gutačice energije, a niko ne misli ko će tu struju napraviti. A njima, tim ljudima, je svaki dan nova godina, tako oni kažu. Pa kad ti je svaki dan jednak, onda idi pa spavaj, nemoj se petljati, neka ti i decembarski budu jednaki. Pojave se i buntovne žene koje odjednom odlučile da preko interneta promijene svijet (umjesto da najprije sebe mijenjaju),  i preko svojih osam dokonih čitalaca koji ne vrijede ni kao jedan pošten. Sjećam se kako je prošle godine neka dosadna žena iz Novog Sada pisala kako gradu ne treba doček sa Zdravkom Čolićem jer je skup i jer su se tim novcima mogli zbrinuti beskućnici iz grada. Mudra računica velikog uma. Svako od tih ljudi koji su gledali Zdravka potrošio bi veće novce u nekim kafićima da nisu bili na Trgu, a problem beskućnika postoji cijele godine i riješava se na drugi način. Ali, ti kojima stalno nešto i neko smeta su oni psi što laju iz mraka, i isključivo laju kad su u čoporu. Sitne duše koje zloupotrebljavaju nesretne ljude. Pičkice, ako smijem tako reći, a da se ne naljute oni što ne vole sitne vulgarnosti.

Takvima ne treba posvećivati pažnju, a ja sam ovaj post napisao kako bih ohrabrio sve one koji vole decembar, Božić i sve ono što ovaj period donosi. Jer ako se u decembru ne nalazi razlog za blagu euforiju i veselje, onda je situacija ozbiljna. Ostaje nam da sami sebi stvorimo ugođaj u ovih preostalih devet dana. Vrijeme je za kuvano vino, poklone, božićne pjesme i za film U stvari ljubav. I za malo snijega.

Joey Ramone - Christmas

Smashing Pumpkins - Christmas Time

Ramones - Merry Christmas

Billy Idol - Yellin' At The Christmas Tree

Napisao sam treći nastavak priče o Aliceu Cooperu, a u planu je bio i četvrti. Četvrti je trebalo da bude objavljen u četvrtak. Za isti dan zakazan je i koncert Alicea Coopera u Beogradu. Međutim, danas je objavljeno da je koncert otkazan. Razlog je slaba prodaja karata. Podsjetimo se da je početkom godine otkazan koncert grupe Smashing Pumpkins zbog istog razloga. Negdje je pisalo da je prodano samo 800 karata. Pa toliko proda i onaj Rambo Amadeus, samo što on na svojim nastupima ne odsvira nijednu pjesmu.

Police je napunio Ušće. Sting je u Novom Sadu imao više od 20 000 posjetilaca. 70 000 ljudi gledalo je Red Hot Chili Peppers i to na nekoj sremskoj livadi. Lenny Kravitz je održao uspješan koncert u Areni. Pa čak i onaj Kaiser Chiefs. Za Depeche Mode se prodaju nekakvi vaučeri, i to šest mjeseci ranije, valjda da se tom događaju da na važnosti, kao da se svira na Mjesecu. Na Exitu su dobro prolazili razni beznačajni i dosadni izvođači. Čudno je da svi ti bendovi imaju toliko posjetilaca, a Alice Cooper otkazuje nastup.

Da je Alice kojim slučajem gostovao na nekom festivalu, tada bi glavna bina, main stage na srpskom, bila prepuna njegovih "fanova", upravo onih koji misle da je Alice Cooper samo Poison i ništa više ni prije ni poslije toga. Alice bi bio najavljen kao jedan od najznačajnijih rok muzičara u istoriji, i jedan od najoriginalnijih. On to i jeste. Reklama je čudo. Da govno zamotate u papir u koji su obično zamotane ledene kocke, ljudi bi ga kupovali i jeli. Vjerujem da je prodaja najboljeg srpskog slatkiša "medenog srca" povećana otkako ga reklamira Jelena Karleuša. Apsurd, ali tako je.

Čitajući ovo, neko bi rekao da namećem svoj ukus, svoje mišljenje. Pa da je to i tačno, bolje je nametati svoji ukus nego neukus, zar ne? A prosječne bendove nameću neki drugi, za novce. I dobro im ide, mnogi lako prihvataju. Teško da su ljudi koji idu na koncerte grupa navedenih u drugom odlomku stvarno nekakvi fanovi. Kako bi to rekao jedan moj prijatelj, ljudi su kao hruštevi (kebri, gundelji, životinje s debelim krilima koje slabo lete) - idu tamo gdje im upališ svjetlo, ni sami ne znajući zašto baš tamo idu. Idu svi pa i oni. Riječ je o onima koji na koncerte idu između ostalog i zato da bi brže-bolje na Facebooku objavili slike da pokažu gdje su bili. Provedu se obično super, extra, sjajno, fenomenalno, genijalno i do jaja. Čak i ako jedva čekaju da koncert prođe jer dvije trećine pjesama nikad nisu čuli.

A da, počeo sam o priči. U dva nastavka je žurka u toku, pojavljuju se brojni muzičari, a onda slijedi i moj povratak. Međutim, samo treći nastavak ima 15 000 znakova i ja se pitam ko će to uopšte čitati. Zato sam odustao od objavljivanja. Blog ipak zahtijeva kraću formu, a ne tekstove koji se čitaju 20 minuta. Ako neko ima želju da vidi o čemu se radi poslaću mu mailom. Umjesto priče u četvrtak ću objaviti izmišljeni intervju s Aliceom Cooperom. Možda. Ako ne otkažem post.

A baš je šteta što Alice neće nastupati u Beogradu... Bio bi to odličan koncert starog velikana i najznačajniji muzički događaj u Srbiji ove godine (uz nastupe Markyja Ramonea).

Beograd je svet

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom