Mladi luk

Ado brico

mladiluk | 31 Oktobar, 2008 14:47

Normal 0 21 false false false SR X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4

Punih deset minuta sam sjedio omotan oko vrata onim sranjem i čekao da frizerka završi posao. Tih deset izgledalo je kao dvadesetpet. Osjećao sam se kao da mi zmija stoji oko vrata. Bezopasna, ali ipak zmija.
"Tri milimetra neka bude", rekao sam joj.
"Je l' nije bilo dva prošli put?"
"Bilo je, ali sad ide jesen i hladnije vrijeme pa neka bude milimetar duže da me grije kad udari vjetar."

Najbolje je ne misliti da je taj plašt oko vrata samo minutu prije mog vrata stajao na vratu nekog čovjeka kojeg nikad nisam ni vidio. Ma, i da sam ga vidio ništa ne bi bilo drugačije. Vjerujem samo svom vratu. Najbolje bi bilo nositi vlastiti komad krpe koji će vam staviti oko vrata prije šišanja. Ili reći:
"Ma nemojte mi to stavljati, imam strah od toga."
"Pa jesi li bio kod psihologa?"
"Jesam, više puta. Nije mi pomogao, strah je ostao."
"Pa kad si bio zadnji put?"
"Prije dvije godine."
"Nemoguće. I nije ti uspio pomoći?"
"Je, na neki način. Sad znam i koji sam podznak, a više ni ne pišam u gaće. Ali straha od tog plašta me nije oslobodio."

Međutim, kad bih nosio svoju opremu onda bih izgledao kao neki čudak. Ali sve zavisi iz koje se pozicije gleda. Meni je to normalnije nego pristajati na tuđe. Ali onda bih morao i svoje škare nositi, svoju mašinicu, svoju stolicu... Ogledalo ne bih nosio, nisam baš toliko uplašen tuđih stvari. Pa ni frizerkine ruke nisu baš neke ruke koje želim na sebi. I skupo je sve to, a ako bih i prilikom odlaska kod zubara odlučio nositi svoje instrumente, ne bih daleko dogurao. Dakle, morao bih se sam šišati. A to ne znam, a i ne vidim neke dijelove svoje glave. Morao bih upisati neki kurs. Previše je komplicirano sve to. Mora se ići kod frizera ili puštati dugu kosu.

Mi, momci, i naše starije kolege muškarci, kao i djedovi i dječaci, često idemo kod frizerke umjesto kod frizera. Postoje frizerke za oba spola, a frizeri šišaju isključivo muškarce. Osim onih na televiziji. Koliko god nije ugodno osjetiti tuđe prste na svojoj glavi, posebno na ušima, nekako je to još neprijatnije kad su ruke muške.

Dok sam sjedio na stolici i gledao ogledalo u kome smo se vidjeli frizerka i ja, razmišljao sam kako ću ispasti i hoću li biti zadovoljan frizerkinim radom. Sjetio sam se svog nekadašnjeg brice. Ado se zvao. U stvari, zvao se Adolf, ali mu je ovo bio skraćeni oblik imena. Adolf, kao Dado Topić. Ili Ado Topić. Na maloj žućkastoj tabli ispred radnje pislao je Ado sve do 1992. godine kad je Ado odlučio da se sad malo zove Adolf, a prezime mu je ostalo isto. Šišao sam se kod njega od četvrtog razreda. Ili od trećeg. Možda čak i od drugog. Prešao sam kod njega kad me jedna Slavica ošišala kao da me šiša povodom priredbe učlanjenja u Hitlerjugend. Sedam dana tada nisam išao u školu, dok mi se kosa ne oporavi. Kad me drug, tako smo zvali učitelja, u školi pitao zašto nisam dolazi u školu rekao sam mu da sam imao glupu frizuru pa me bilo sramota. On je to opravdanje uvažio. Jedan Milan je rekao da je imao ospice, a drug se nećkao da li da mu opravda baš svih sedam dana. Onda je opravdao i rekao je da donese dva rokovnika iz tatine firme, i jedan kalendar.

Ado je bio nizak, žut, pristojan, nikad nije previše pričao, uvijek uredno obrijan i ošišan. Kako i ne bi, pa gdje ste vidjeli škrbavog zubara? I nosio je uvijek onu bijelu kutu do koljena, a u gornjem džepu je nosio mali češalj. U džepu sa strane imao je veliki češalj, za velike glave. Radio je dvokratno, od 8 do 12 i od 16 do 20. Nikad kod njega nisam došao a da već neko nije čekao red u maloj radnji. Čak i kad je bila kiša. Ado je bio popularan brico i kod njega su dolazili na šišanje čak i neki iz Grubišnog Polja, Pakraca, Velikih Zdenaca, Garešnice, a čak i jedan brko iz Virovitice koji je bio fudbalski sudija. On je dolazio obično srijedom ili subotom kad bi sudio negdje u blizini. Znalo se dogoditi da sve malene okrugle stolice, a bilo ih je pet, budu zauzete pa je Ado iz jedne prostorije u pozadini iznosio još jednu i stavljao je u ugao, pored ormarića na kome je stajao radio.

Iznad su bile njegove slike. Bila je i slika druga Tita, ali ne zbog njegove dobre i klasične frizure nego zbog popularnosti i opšteg trenda A Adine slike bile su na dva zida, a na svakoj je imao drugačiju frizuru, a na nekima i brkove, pa čak i dugačke zulufe. Oni koji su tu dolazili češće znali su da je u pitanju bila montaža fotografa Laze koji je radio s druge strane ulice. I ko nije bio siguran kakvu frizuru želi, mogao je sjedeći i čekajući red izabrati jednu i , pokazujući prstom, reći - "dajte ovako". Ado je šišao brzo i dok je češljem poravnavao mušterijine kose nije prestajao cvikati škarama po zraku (makazama po vazduhu, za one koji ne razumiju). Nikoga nije šišao duže od 15 minuta. Bio je brz i precizan. Onda mušterija ustane, on pomete malom metlicom leđa onoga koga je šišao, otrese jastučić sa stolice dva puta udarajući o naslon i pogleda ko je sljedeći na redu dok mušterija vadi novčanik. A ja sam sjedio i listao novine. Bio je tu obavezno Sprint, Večernji list i nekoliko različitih erotskih časopisa. Tu sam prvi put vidio pičku, ali samo na slici. Bila je u boji. Ado je, čini mi se, navijao za Dinamo, ali to nikad nije isticao. Meni je izgledao kao navijač Slavije iz Praga. I slušao je radio Daruvar. Bio je Čeh, i još uvijek je, i volio je slušati vijesti na češkom u emisiji Kranjski rozglas, spravi.

Pored njega je radio još jedan brico, Lacković. Taj je šišao moga dedu, ali ja nisam nastavio tradiciju. Navijao je za Hajduk, imao je brkove i istu frizersku kutu, imao je i kalendar Hajduka na zidu, i nikad više od dvije mušterije u radnji pa je često igrao šah, samo u rijetkim prilikama i belu, ako bi bila subota pa su mu došli prijatelji na pijacu. A bili su jedan do drugog. Možda je i on dobar frizer, ali je imao boljeg pored sebe, susjedna radnja. I ja sam redovno ulazio u Adinu radnju. Nisam mu nikad govorio kako da me ošiša, on je to znao i sam. Samo sam sjeo, a on bi me pitao:
"Čuj, dečko, a kak ćemo tebe?"
"Skratite mi sve po malo."
I on je to i napravio za deset minuta. Tada sam mislio da ću se kod Ade šišati čitav život, kao što se klub za koji se navija nikad ne mijenja. Sjećam se kako sam mu, onako golobrad u sedmom razredu, rekao da pored šišanja želim i brijanje. Kad me Ado ošišao, on je pronašao moj pogled u ogledalu i pitao:
"Čuj, rek'o si i brijanje?" naglasivši posljednju riječ u pitanju onako kako to Česi znaju kad žele da rečenica postane upitna. Rekao sam da se šalim, a on je rekao da se neću s tim šaliti za 3-4 godine.
Koliko je problem naći dobrog frizera osjetio sam kad sam odselio. Mijenjao sam frizerke, ali sam rijetko bio zadovoljan frizurom. Od nekih je čak i Slavica bila bolja. Ma nije ona bila loša, samo se možda zamislila nešto taj dan.

Za Adu su govorili da je peder. Čak i da će mi gurnuti prst u uho. To su najčešće govorili oni koji su izgledali kao da ih je Slavica šišala, ili čak kao da su sami sebe šišali. Ništa čudno. Najlakše je nekoga pokušati ocrniti i izmisliti da je peder. Pa koji muškarac bi se odlučio da cijeli život dodiruje tuđe glave, kosu, vratove, pa čak i uši? Kad se tome doda mogućnost zarade onda je to malo lakše za shvatiti. Postotak muških frizera je veći od postotka homoseksualaca. Dakle, nije moguće da je svaki brico peder. A ako tu dodamo odbojkaše i modne stiliste, možete bezbjedno ići kod brice. Kao i kod urologa. Ado je imao ženu Manju. Manja je radila u voćari. Manja nije bila peder, dakle ni Ado nije bio. U pitanju je bila samo zavist i podmetanje konkurencije. A ja sam kod Manje kupovao mandarine.

Poznam nekoliko frizerki. Kod njih petnaestak sam se i šišao. Ali Adu nijedna nije dostigla. Taj je znao ošišati i kad mu ne kažem kako treba, a ove ne znaju ni kad im detaljno objasnim. Izgledao je tako vješto da vjerujem da bi i pijan ili čak zatvorenih očiju mogao šišati ljude. Kad sljedeći put krenem u Slavoniju ja ću se ošišati kod Ade.

Razlika šišanja kod frizerke je ta što možete duže čekati na red ako je ispred vas žena koja želi frizuru za sutrašnju svadbu, a to dugo traje. Možete, ako još niste, iskusiti kako je to kad glavu gurnete u haubu, pa uključite na najjače. Jednom sam to probao i osjećao sam se kao astronaut, ali sam glavu brzo izvadio jer sam se uplašio da će mi se zaglaviti unutra i da ću ostatak života provesti s haubom na glavi. A novine su isto drugačije nego kod frizera. Prošli put kad sam se šišao prelistao sam Story, Gloriju, Cosmopoliten i Svet. Puno slika i malo teksta. Ali i to malo je previše. Ljudi moji, da nema frizeraja ja ne bih bio tako uvjeren kako je ta estrada puna raznih darabubamara, karleuša, nekih nevažnih ljudi koji ni po čemu nisu značajni i zanimljivi. Ali zato je prednost što glavna frizerka ima atraktivnu pomoćnicu. Tako lijepu curu ne može se lako sresti ni na fakultetu, a kamoli u frizerskom salonu. Tako je ispalo da više gledam u ogledalo žene kojoj je ona pravila frizuru nego u ogledalo u kome je meni skraćivana kosa. I da, nosila je neku usku haljinu od laganog materijala koja joj je stajala nevjerovatno dobro. Predobro, ako se tako može reći. Pa cure se tako ne oblače ni kad izlaze. Ali, cura ima nešto što je neugodno kao i ono što su mi stavili oko vrata i saznanje da po mojoj glavi kosi mala kosilica koja je pokosila ko zna koliko glava prije moje. Cura na nosu ima malenu naušnicu! Valjda se to zove nanosnica u ovom slučaju. Šteta.

A baš sam razmišljao kako bih mogao promijeniti frizerku i kako bih se mogao početi šišati svakih sedam dana.